postovi

subota, 7. lipnja 2014.

Podrijetlo Hrvata




Kao i nastanak hrvatske države (link), i podrijetlo hrvatskoga naroda je danas u širim masama shvaćeno na prilično epski način, u maniri „Gospodara prstena“. Ovome doprinose i različiti desničarski portali, koji na detaljan način razrađuju tzv. „iransku teoriju“ o podrijetlu Hrvata. Danas postoji gomila radova, u pravilu od raznih amatera sumnjivih kvalifikacija, o današnjim Hrvatima kao direktnim potomcima drevnih azijskih civilizacija, kojekakvih Sarasvata/Harahvata/i ne znam kakvih sve ne –vata. Traži se svaka moguća sličnost imena, riječi, bilo što, što bi moglo Hrvate izvući iz grupe omraženih slavenskih naroda. Bez obzira što mu je jezik gotovo istovjetan srpskom, bez obzira što je slavenski, bez obzira što prema nekim statistikama, 60 posto hrvatskog i najvećeg slavenskog, ruskog jezika se poklapaju, Hrvat će radije biti iranskog, hetitskog, ako treba i indijanskog podrijetla, samo da ne bude Slaven. Sličnu situaciju smo imali za vrijeme Pavelićeve NDH, kada je službeno nametnuta tzv. „gotska teorija“, drugim riječima, sa su Hrvati slavenizirani Nijemci, a sve u svrhu ulizivanja Hitleru i osiguravanju mjesta u njegovom „Novom poretku“.
                Međutim, koje je stvarno etničko podrijetlo današnjih stanovnika Republike Hrvatske, koji se nacionalno deklariraju Hrvatima? Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo biti svjesni da su na genetiku današnjih Hrvata presudno utjecala dva povijesna faktora ili događaja: prvi je bio velika seoba naroda, a drugi je bio rat sa Turcima krajem srednjeg i početkom novog vijeka.

Velika seoba naroda

                Velika seoba naroda je bila višestoljetni proces migracija plemena i naroda iz Azije i unutrašnjosti Europe, prema jugu i zapadu. Povijesni izvori za ovo razdoblje dolazak Hrvata uglavnom smještaju u 7.st. Međutim, u vezi sa tim doseljenjem, treba uočiti, a u tome će nam pomoći prethodni post, da je narod pod hrvatskim imenom naselio puno manji teritorij od današnjega. Čitava Hrvatska sjeverno od Kupe i Petrove gore (Gvozda), je bila naseljena različitim staroslavenskim plemenima, precima današnjih kajkavaca i Slovenaca. Tim kajkavskim Slavenima, koji su u 10.st., ušli pod vlast hrvatskoga kralja, tek je u seobama uzrokovanima turskim ratovima dan hrvatski narodni naziv. Ne samo da su izvorni Hrvati-čakavci, na području Dalmacije, Like itd., bili slavenski narod, već je u današnje Hrvate inkorporiran ogromni nehrvatski etnički korpus kajkavaca. Pa i na jugu, u izvornoj Hrvatskoj južno od Kupe, o bivšoj bizantskoj Dalmaciji da i ne govorimo, Hrvati su zatekli i ostatke starosjedilaca, i ranije doseljene narode (Avare, razna slavenska i germanska plemena…), koje su asimilirali u svoj nacionalni korpus. Ne samo da je hrvatska država počela svoj povijesni hod kao konfederacija tri države, već su i sami Hrvati, kao narod, prošireni višestoljetnim širenjem na nehrvatski, slavenski i neslavenski nacionalni element.

Turski ratovi

                Međutim, za današnje etničko podrijetlo Hrvata su možda još i važniji turski ratovi, u periodu od 15., do 18.st. Ova materija je danas općenito slabo poznata, a jako je važna, jer su naleti Turaka kroz ova stoljeća uzrokovali takve migracije i promjene u sastavu stanovništva, koje je jedva moguće usporediti sa bilo čime prije ili poslije. Promjene u sastavu stanovništva današnje Hrvatske u turskim ratovima možemo podijeliti u sljedeće skupine: promjene uzrokovane direktnim turskim napadima i okupacijom, zatim one uzrokovane povlačenjem Turaka, i naposljetku one uzrokovane austrijskom kolonizacijom krajeva oslobođenih od Turaka.

1.)    Tursko zauzimanje prostora današnje Hrvatske, odnosno tadašnje kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, bilo je dugo, mučno i krvavo. Uz mnogo gubitaka, bezbroj bitaka, probijajući se od utvrde do utvrde, od grada do grada, Turci su kroz više desetljeća uspjeli zauzeti prostor do granične crte koja je išla od rijeke Drave između Virovitice i Koprivnice, preko bjelovarskog područja, Moslavine, zatim južno od Siska i Karlovca, pa razmeđem Like i Gorskog kotara, da bi uz planinu Velebit izbila na more negdje južno od Karlobaga. Stanovništvo većeg dijela Hrvatske i Slavonije je bilo masovno ubijano, odvođeno u ropstvo i deportirano u Tursku. Povijesni anali bilježe na tisuće i desetke tisuća zarobljenika koji su sustavno odvođeni. Glad i zaraze koji prate svaki, a pogotovo ovakve dugotrajne i krvave ratove, učinili su svoje. Ljudi su počeli masovno bježati u neokupirani dio gornje Slavonije, kao i u europske zemlje. U mnogo slučajeva samo plemstvo, vidjevši da se ne može oduprijeti Turcima, znalo je doslovce podići na tisuće sebi podložnih seljaka-kmetova, i povesti ih sa sobom na zapad, ostavljajući iza sebe faktički prazna područja. Kronike bilježe da je na ovakav način pražnjena današnja Moslavina i zapadna Slavonija od svoga predturskog stanovništva. Preostalo hrvatsko-slavonsko stanovništvo masovno prelazi na islam; zagrebački biskupi strahuju zbog tisuća napuštenih seljaka koji su prihvatili novu vlast „otpadajući od spasonosne Kristove vjere u muhamedansku sljedbu“. Sa istoka se pojavljuje novo stanovništvo, štokavskog jezika i pravoslavne vjere-Srbi, koje turske vlasti koloniziraju praktički na pustu zemlju. Kada će se ukazati prilika, Srbi će masovno bježati na slobodnu stranu, tako da će se sve do obronaka Medvednice i Kalnika stvarati mreža srpskih pravoslavnih naselja. Pravoslavno stanovništvo će činiti većinu u mnogim krajevima.

2.)    Uzmicanje Turaka i oslobađanje hrvatsko-slavonskih krajeva stvorilo je današnju bosansko-hrvatsku granicu, ali donijelo i nove masovne migracije; na tisuće islamiziranih Hrvata i Slavonaca, nakon više generacija vjerojatno posve lojalnih novoj vjeri i državi, a i strahujući od nasilja svojih kršćanskih sunarodnjaka, masovno napušta svoje krajeve, i povlači se za turskom vojskom na bosanski teritorij, sa druge strane, nove tisuće katolika i pravoslavaca, bježeći ispred turske osvete, napušta njihov teritorij, i prelaze u Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju (zadnja je pod vlašću Venecije).

3.)    Početkom 18.st, austrijske vlasti našle su se pred masovno napuštenim i neobrađenim teritorijima, koje je naseljavalo izbjeglo i graničarsko srpsko stanovništvo i ostaci starosjedilaca. Tada su one pristupile masovnoj kolonizaciji na napuštenu zemlju. Sve od južne Like pa do Srijema, zemlju preplavljuje na tisuće kolonista: Čeha, Slovaka, Poljaka, Mađara, Nijemaca, čak i Talijana (neka sela oko Pakraca). 

Za prostor današnje Hrvatske u 18.st., možemo se zapitati, tko je uopće tu više starosjedilac. Hrvatska i Slavonija nalikuju na mozaik ostataka čakavskih Hrvata i kajkavskih Slavonaca, Nijemaca, Čeha, pravoslavnih i katoličkih Srba, katolika sa područja Bosne nejasnog „šokačkog“ i „bunjevačkog“ identiteta… Čitava današnja središnja Hrvatska, od Prigorja do zapadne Slavonije je faktički bila „mala Češka“, u nekim mjestima je i danas do pedeset posto hrvatskog stanovništva zapravo češkog podrijetla. Današnja češka zajednica oko Daruvara predstavlja zapravo „ostatke ostataka“ negdašnje populacije. U selima sjeverozapadne Hrvatske danas svaka treća obitelj nosi strano prezime, ili može navesti svoje njemačko, češko, poljsko, mađarsko ili slovensko podrijetlo; zaleđe Bjelovara je natopljeno Mađarima, a u sam su grad u početku naseljavani masovno čak i Rusini. Ogromni postotak Hrvata, čak i kajkavaca, je srpskog podrijetla; srpske bjegunce sa turske strane su nazivali „prebjezima“ i „predavcima“; prezimena „Prebeg“ i „Predavec“ su česta među Hrvatima ovih krajeva, a postoji i nekoliko hrvatskih naselja koja se tako zovu. Brojni zaseoci i sela su do 19.st., nosili pridjev ili nadimak „vlaški“ ili „vlasi“, što govori o njihovom srpskom podrijetlu. I sami Hrvati bi se začudili koliko je njihovih prezimena ustvari-srpsko.
Svi ovi katolički stanovnici, starosjedioci ili doseljenici u Hrvatsko Kraljevstvo, masovno su kroz 18., 19., i 20.st., prihvatili hrvatsku narodnost i nacionalno ime. Kako se to moglo dogoditi? Kao prvo, moramo shvatiti da je u to doba religija igrala mnogo veću ulogu u društvu, nego što to igra danas. Zapadna i srednja Europa su katoličke, a u katoličkoj Crkvi vlada jedan univerzalizam, pravno i ustrojstveno jedinstvo, rukovođeno iz Rima i pod latinskim jezikom. U takvoj situaciji, vjera nije kod katoličkih naroda mogla biti faktor čuvanja nacionalne svijesti, već je okvir u kojemu su se stvarale nacije, bila državna jedinica. Dakle, katolički stanovnici su jednostavno, po inerciji, u univerzalnom katoličkom svijetu, prihvaćali identitet države u kojoj su se zatekli, kao svoj nacionalni. Evo primjera: izvorni Hrvati, bježeći pred Turcima, u desecima tisuća, odlaze u Njemačku, Austriju, Italiju, Češku, i tamo se masovno asimiliraju u domaće narode. I dan danas, prezime „Horvat“ (=Hrvat), je jedno masovno prezime u srednjoeuropskim zemljama. S druge strane, svi ti katolici, i Srbi i „Šokci“, Česi i Mađari, Nijemci i Slovaci, masovno preuzimaju hrvatsko ime, ime države u kojoj su se našli. Bio je to jednostavno spontani proces uvjetovan tadašnjim shvaćanjima. Dakle, osnovna matrica stvaranja hrvatske nacije, bila je pripadnost hrvatskoj državi. To je nalik američkom modelu, gdje doseljenici različitih etničkih skupina, prihvaćajući lojalnost SAD-u, engleski jezik i američki stil života, postaju-Amerikanci. Čak i danas, kada razgovarate sa prosječnim građaninom Hrvatske, u pravilu ćete naći poistovjećivanje nacionalnosti i državljanstva-ako živiš u Hrvatskoj, jednostavno si Hrvat. Ako u Srbiji, Srbin si.
U ovakvoj okolini, u kojoj se stanovništvo različitog podrijetla, katoličke vjere stapalo u hrvatski narod, jedine „crne ovce“ ostali su pravoslavni Srbi, zbog drugačijeg nacionalnog modela koji je njima vladao. Srbi, dakle, pripadaju pravoslavlju. U pravoslavlju nema toliko izraženog univerzalizma, već Crkva u pojedinom narodu u potpunosti pripada tome narodu, i zato postaje graditelj i čuvar identiteta. Srpska država je mogla propasti, i propala je, ali Srbin je u svojoj Crkvi i dalje slušao o srpskom imenu, sv. Savi, svetim srpskim vladarima itd. Tako je nastalo puno jače nacionalno ustrojstvo, čiji je glavni motor bila srpska Crkva. Tako da povijesni korijen nacionalnog konflikta između Hrvata i Srba možemo gledati kao na konflikt između dva modela stvaranja moderne nacije. Jer, iz hrvatske perspektive, srpsko „ostati Srbin“ unutar granica hrvatske države ostaje strano, nerazumljivo i sabotirajuće. A kada se uoči da je „krivac“ tome srpska Crkva, sva oštrica se okreće protiv nje-nije slučajno da je kroz povijest bilo toliko pokušaja i unijaćenja i pokatoličavanja Srba, kao i pokušaja stvaranja „Hrvatske pravoslavne Crkve“. Iz srpskog kuta gledanja, hrvatski model izgleda sulud-odreći se svoga podrijetla i nacije, i to sve zamijeniti imenom i nacionalnim identitetom jedne povijesno-pravne tvorevine hrvatskog kraljevstva? Zato je Srbin i bez svoje države mogao ostati Srbin, ali pod uvjetom da je sačuvao vjeru. Otpadajući od srpske Crkve u katoličanstvo ili islam, on je ostajao bez nacionalnog predznaka i lako se uklapao u druge nacije. Ovdje se treba čuvati bilo kakve srdžbe ili mržnje-jednostavno su današnje Hrvate i Srbe stvarala dva nacionalna modela, koji potječu iz različitih širih civilizacijskih shvaćanja.
Kada se sve ovo skupa zbroji i oduzme, Hrvati su mješavina svega i svačega, ujedinjena katoličkom vjerom i imenom hrvatske države. Ne samo da su izvorni Hrvati bili mješavina, u osnovi slavenska, već i većina današnjih Hrvata nema nikakve krvne veze sa njima, niti može svoje pretke na današnjim prostorima pratiti dalje od 15.st. Zato, svaki hrvatski desničar, koji se danas razmahuje Iranom i hrvatskom etničkom jedinstvenošću, kontinuitetom, superiornošću i neponovljivošću, treba prvo proučiti rodoslovlje i povijest stanovnika svoga kraja. Možda uspije shvatiti neke stvari, i počne svoje hrvatsko domoljublje izgrađivati na nekim zdravijim temeljima.

Nema komentara:

Objavi komentar